„AES-256” pojavljuje se na sigurnosnim stranicama na isti način na koji se „klinički dokazano” pojavljuje na bočicama proizvoda za njegu kože: više kao značka nego kao objašnjenje. Većina ljudi koji to pročitaju nikada se nije pitala što taj standard zapravo radi s datotekom niti zašto je upravo broj 256 taj koji obavlja glavni posao. Vrijedi to razumjeti jer se razlika između pravog šifriranog trezora i obične mape s ikonom lokota obično svodi upravo na to.
Što AES-256 zapravo jest
AES je kratica za Advanced Encryption Standard, konkretan algoritam za pretvaranje čitljivih podataka u nečitljive i natrag pomoću tajnog ključa. Odabrao ga je američki Nacionalni institut za standarde i tehnologiju (NIST) 2001. godine nakon javnog natjecanja, a danas je zadani algoritam šifriranja iza upravitelja lozinki, aplikacija za dopisivanje, VPN-ova i trezora za datoteke diljem svijeta, uključujući Vaultine.
Broj „256” označava duljinu ključa izraženu u bitovima. AES postoji i u 128-bitnoj te 192-bitnoj inačici; sve tri koriste isti temeljni algoritam, samo s drukčijom veličinom ključa i nešto drukčijim brojem unutarnjih krugova obrade. Datoteka šifrirana algoritmom AES-256 prolazi kroz te krugove pomoću 256-bitnog ključa, a rezultat je šifrat: niz bajtova koji ne otkriva ništa o sadržaju izvorne datoteke, osim općih obrazaca veličine, bez tog istog ključa za obrnuti postupak.
Zašto je 256 bitova broj koji čini razliku
256-bitni ključ ima 2^256 mogućih vrijednosti. Taj je broj teško dočarati jer daleko nadilazi svaku svakodnevnu količinu, no uobičajena usporedba dobro drži vodu: to je otprilike broj atoma u velikom dijelu vidljivog svemira. Pogađanje konkretnog ključa grubom silom, odnosno isprobavanje svake kombinacije dok jedna ne proradi, nije pitanje bržeg računala ili većeg proračuna. Svako računalo koje je ikada postojalo, da neprekidno radi od početka svemira, ne bi se ni približilo tome da ih isproba sve.
Zato sigurnosni istraživači ne govore o „probijanju” algoritma AES-256 grubom silom; to jednostavno nije na stolu. Kada šifrirani podaci ipak budu izloženi, uzrok je gotovo uvijek nešto drugo, a ne sam algoritam: slaba ili ponovno upotrijebljena lozinka iz koje se izvodi ključ, ključ pohranjen negdje odakle se može ukrasti ili programska pogreška u implementaciji okolnog softvera. Brava nije slaba točka. Ono što čuva ključ obično jest.
Šifrirano nije isto što i skriveno
Ovo je najvažnija razlika za svakoga tko traži aplikaciju za „sigurnu mapu”. Skrivanje datoteke znači mijenjanje hoće li se ona prikazati, a ne što ona jest: skrivena mapa, točka na početku naziva datoteke ili aplikacija koja jednostavno premjesti vaše fotografije na manje očito mjesto. Stvarni bajtovi datoteke ostaju netaknuti. Povežite uređaj s računalom, uključite opciju „prikaži skrivene datoteke” i fotografija se otvara baš kao i svaka druga fotografija, jer ključ nikada nije bio uključen.
AES-256 šifriranje potpuno je drukčiji postupak. Ono ne premješta datoteku niti mijenja njezinu vidljivost; ono prepisuje sadržaj datoteke u šifrat pomoću ključa. Postoji brz način da provjerite što aplikacija doista radi: prikažite skrivene datoteke ili povežite uređaj s drugim računalom. Ako se „zaštićena” datoteka otvara normalno, bila je samo skrivena, a ne šifrirana. Ako je bez aplikacije i vašeg PIN-a to samo nečitljiv šum, onda je bila šifrirana. (Pogledajte članak Zašto „skrivena” mapa zapravo nije skrivena za više pojedinosti o tome koliko se često prvi slučaj reklamira kao drugi.)
Dio koji marketinške stranice izostavljaju: tko drži ključ
Tvrdnja „šifrirano algoritmom AES-256” tehnički je točna za mnoge proizvode koji vas svejedno ne mogu zaštititi od tvrtke koja ih je izradila. Algoritam govori samo kako funkcionira pretvaranje podataka; ne govori ništa o tome gdje se nalazi ključ. Pružatelj pohrane u oblaku može šifrirati vaše datoteke algoritmom AES-256 na svojim poslužiteljima i svejedno sam držati ključ, što znači da šifriranje zaustavlja vanjskog napadača, ali ne čini ništa protiv proboja tog pružatelja, zaposlenika s pristupom ili pravnog zahtjeva upućenog na njegove poslužitelje umjesto na vas.
Upravo je zato „zero-knowledge” zasebna tvrdnja u odnosu na „šifrirano algoritmom AES-256” i zato vrijedi provjeriti obje prije nego što ijednoj povjerujete. Šifriranje bez informacije o tome tko drži ključ ne govori vam gotovo ništa o tome tko je zapravo zaključan izvan pristupa.
Kako ga Vaultine primjenjuje
Vaultine svaku datoteku šifrira njezinim vlastitim AES-256 ključem, generiranim i korištenim isključivo na vašem uređaju. Glavni ključ koji štiti vaš trezor izvodi se iz vašeg uzorka ili PIN-a, na uređaju, i nikada se nigdje ne šalje. Ništa se ne dešifrira na poslužitelj, u kopiju u oblaku niti igdje drugdje osim na uređaju pred vama, što dizajn čini zero-knowledge u praksi, a ne samo u pravilima privatnosti (pogledajte članak Zašto je aplikacija za trezor bez računa zapravo sigurnija za ostatak te arhitekture).
To objašnjava i kompromis koji vrijedi znati unaprijed: ako izgubite svoj PIN i svoju frazu za oporavak od 12 riječi, Vaultine vam doista ne može vratiti datoteke. To nije ograničenje korisničke podrške, nego isto ono svojstvo koje sprječava da sigurnosni proboj ili sudski nalog dođu do vaših datoteka. Ključ koji otvara bravu postojao je isključivo na vašem uređaju.
Ukratko
AES-256 konkretna je, dobro provjerena metoda za pretvaranje datoteke u nečitljiv šum pomoću ključa dovoljno velikog da pogađanje grubom silom nije realna prijetnja. To nije čarobna riječ; to je jedan dio sustava, a dio koji odlučuje štiti li vas sustav doista jest tko nakon toga drži ključ. Skrivanje datoteke nije njezino šifriranje, a šifriranje datoteke za tvrtku koja zadržava ključ nije isto što i šifriranje tako da je samo vi možete otvoriti.
Vaultine svaku datoteku šifrira algoritmom AES-256, na vašem uređaju, ključem izvedenim iz vašeg vlastitog PIN-a koji se nikada nigdje ne šalje. Prvih 10 datoteka besplatno na vaultine.app.



