„Vaši su podaci šifrirani” jedna je od najčešćih tvrdnji koju iznosi proizvod usmjeren na privatnost, i jedna od najmanje korisnih sama po sebi. Šifriranje opisuje mehanizam: pretvaranje čitljivih podataka u nečitljive pomoću ključa. Ne govori ništa o tome tko taj ključ drži poslije, a taj detalj odlučuje gotovo sve o tome tko je zapravo zaključan izvana. Zero-knowledge je izraz za to kad je taj detalj napravljen kako treba.
Temeljna ideja
Zero-knowledge šifriranje znači da tvrtka koja vodi uslugu nikada nema pristup ključu potrebnom za dešifriranje vaših podataka. Ne „bira ne gledati”, nego to strukturno ne može, jer ključ nikada ne napušta vaš uređaj i uopće nije poslan na njihove poslužitelje. Obično se izvodi iz nečega što znate samo vi: lozinke, PIN-a ili uzorka, lokalno obrađenih u postupku izvođenja ključa, pri čemu samo rezultat – šifrirani tekst (šifrat) – ikada napušta vašu kontrolu.
To je važno jer su „šifriramo vaše podatke” i „ne možemo pročitati vaše podatke” dvije posve različite tvrdnje, a većina proizvoda iznosi samo prvu. Tvrtka može šifrirati datoteke na svojim poslužiteljima snažnim algoritmima poput AES-256 dok sama drži ključ za dešifriranje, što znači da šifriranje drži vanjske napadače podalje, ali ne čini ništa protiv same tvrtke, proboja te tvrtke ili pravnog naloga uručenog toj tvrtki. Zero-knowledge zatvara upravo taj jaz.
Zero-knowledge vs. šifriranje s kraja na kraj
Ta se dva izraza često koriste naizmjenično, ali nisu sasvim isto jamstvo. Šifriranje s kraja na kraj (end-to-end) obično se odnosi na podatke šifrirane dok se kreću, tako da ih poslužitelj koji ih prosljeđuje ne može pročitati u prijenosu. To je stvarna zaštita, ali ništa ne govori o tome što se događa kad podaci stignu; mnogi sustavi sa šifriranjem s kraja na kraj i dalje ih dešifriraju po dolasku i pohranjuju u čitljivom obliku ili na poslužitelju čuvaju pohranjenu kopiju ključa.
Zero-knowledge je snažnija, potpunija inačica: pružatelj usluge nikada nema ključ, bez obzira na to kreću li se podaci ili miruju. Istinski zero-knowledge sustav šifrira i pohranjene podatke, što znači da datoteke u pohrani ostaju trajno nečitljive pružatelju usluge, a ne samo tijekom prijenosa.
Od čega štiti
Vrijednost zero-knowledge dizajna pokazuje se upravo u situacijama u kojima sustav koji je tek „šifriran” zakazuje:
- Proboj poslužitelja. Ako napadač uđe u poslužitelje tvrtke, a tvrtka drži korisničke ključeve, napadač potencijalno dobiva i put do dešifriranja korisničkih podataka. Ako tvrtka nikada nije držala ključeve, proboj donosi samo nečitljiv šifrat.
- Pravni zahtjev. Sudski poziv ili nalog može prisiliti tvrtku da preda samo ono što doista ima. Zero-knowledge pružatelj može predati šifrirane datoteke i istinito reći da ih ni sam ne može otvoriti, jer doista ne može.
- Zaposlenik iznutra. Zaposlenik s pristupom poslužitelju u sustavu koji nije zero-knowledge mogao bi izravno doći do korisničkih podataka. U zero-knowledge sustavu na strani poslužitelja nema ničega do čega se može doći.
Ništa od ovoga ne zahtijeva povjerenje u namjere tvrtke. To je svojstvo same arhitekture, zbog čega vrijedi više od obećanja u pravilima privatnosti.
Kako prepoznati je li tvrdnja istinita
Postoji praktičan test koji razotkriva većinu marketinškog jezika: potražite postupak za „zaboravljenu lozinku” ili oporavak računa koji vam vraća pristup šifriranim podacima. Ako tvrtka može ponovno postaviti vašu lozinku i vratiti vas u vaše datoteke, ona drži neki dio ključa, bez obzira na to naziva li proizvod zero-knowledge ili ne. Istinski zero-knowledge proizvod to ne može učiniti. Ako ste izgubili lozinku ili PIN i ne postoji zasebno generiran način oporavka koji se čuva na uređaju, podaci su također izgubljeni, namjerno, jer je to isto svojstvo koje drži i sve druge izvan njih.
To je ujedno razlog zašto se zero-knowledge proizvodi oslanjaju na stvari poput lokalno generirane fraze za oporavak umjesto e-pošte za ponovno postavljanje lozinke. Ni fraza za oporavak nikada ne dotiče poslužitelj; ona je samo druga, izvanmrežna kopija materijala za izvođenje ključa koju imate jedino vi.
Kako to primjenjuje Vaultine
Ključ za šifriranje trezora u aplikaciji Vaultine dolazi iz vašeg vlastitog PIN-a ili uzorka, izvodi se i koristi u cijelosti na vašem uređaju i nikada se ne šalje na poslužitelj (pogledajte članak Zašto je aplikacija za trezor bez računa zapravo sigurnija za objašnjenje kako to ujedno uklanja samu potrebu za računom). Svaka se datoteka šifrira vlastitim AES-256 ključem prije nego što se pohrani, a opcionalna sigurnosna kopija na Dropboxu najprije šifrira datoteke na uređaju, pa ono što stiže na Dropbox već jest šifrat, bez obzira na to je li vlastito šifriranje Dropboxa dovoljno dobro ili nije (pogledajte članak Je li Dropboxovo šifriranje dovoljno za osjetljive datoteke? za to zasebno pitanje).
Gubitak PIN-a bez spremljene fraze za oporavak znači da vam Vaultine ne može vratiti datoteke. To nije nedostatak podrške; to je izravna, neizbježna posljedica istog dizajna koji sprječava da do njih dođu proboj, sudski nalog ili zaposlenik.
Ukratko
„Šifrirano” vam govori da postoji brava. „Zero-knowledge” vam govori tko nema ključ. Te dvije tvrdnje zvuče slično i u marketinškim tekstovima koriste se gotovo naizmjenično, ali samo jedna od njih doista određuje je li sama tvrtka zaključana izvan vaših podataka. Provjerite postoji li postupak ponovnog postavljanja lozinke prije nego što povjerujete bilo kojoj od njih.
Ključ za šifriranje aplikacije Vaultine nikada ne napušta vaš uređaj. Započnite s 10 datoteka besplatno na vaultine.app.



